TUNIS

BLISKI ISTOK

​

U Tunisu smo bili samo par nedelja prije pocetka revolucije na bliskom istoku.Tunis nije produzetak ostalih blisko-isticnih zemalja koje smo do sada obisli. Blizina italije (150 km sicilija po moru) i veliki uticajFrancuske cija je Tunis bila kolonija sve do 1954 se vidi najvise po glavnom gradu Tunisu. svi pricaju francuski, evropski kafici i restorani a omladina sanja da ode uEvropu sto nije slucaj  ostalim zemljama bliskog Istoka koje smo obisli. Vecina zele da ode  i zivi i radi u Parizu, Londonu. Standard je jako nizak i nezaposlenost mladih ljudi je ogromna. . U arhiterkturi nekako mjesavina evropskog i bliskoistocnog. divne plaze u hamamenetu jer je Tunis dosta turisticki naklonjen. bili smo u malim selima prema Sahari i upoznali se sa njihovim nacinom zivota.Tunis je  magrebška je država koja na sjeveru i na istoku graniči sa Sredozemnim morem. Na zapadu ima granicu s Alžirom (965 km) te na jugoistoku s Libijom (459 km). Ime države dolazi od imena njezina glavnog grada, Tunisa, koji se nalazi na sjeveru zemlje.

Oko 40% teritorija zemlje pokriva saharska pustinja, dok je ostatak zemlje vrlo plodan. Ovaj prostor kolijevka je kartaške civilizacije te poslije žitnica Rimskog imperija.

Od 1957. godine, Tunis je predsjednička republika. Danas je član brojnih svjetskih i regionalnih organizacija uključujući Arapsku Ligu, Afričku Uniju te Zajednicu sahelo-saharskih država

Tri su podviga zaslužna za arapsko osvajanje Tunisa. Preobraćenja se nisu događala podjednako i bez otpora, ponegdje se događala potpuna apostazija, a ponegdje prihvaćanje sinkretizma. Arabizacija se događala polako i postupno.

Prvi pothvat počeo je 647. godine. Egzarh Grgur potučen je kod Sbeitle, što je pokazalo slabe točke Bizanta. 661. godine, dogodio se drugi pothvat koji je rezultirao zauzimanjem Bizerte. Treći pothvat, koji je 670. izvršio Oqba Ibn Nafaa bio je ključan: Ibn Nafaa osniva grad Kairouan tijekom te iste godine, koji je postao središte raznih pohoda na sjever i zapad Magreba. Potpunu invaziju spriječilo je ubojstvo Ibn Nafae, 683. godine te je maurska vojska istjerala arapsku vojsku iz Kairouana. Arapi se vraćaju 688. godine, ali su izgurani u Libiju. 695. godine uspijeva im preotimanje Kartage od Grka, ali je Bizant ponovno zauzima 696. Grad je potpuno osvojen 698. godine.

Za razliku od ostalih osvajača, Arapi se nisu zadovoljili samo osvajanjem obale te su zauzeli i unutrašnjost zemlje. Nakon grčevitog otpora, Berberi su se poslije poraza kod Kahene preobratili na religiju svojih novih osvajača. Ipak, brojni koji su odbili dominantnu religiju prihvatili su haridžijstvo (treća i najmanja grana islama, uz sunite i šijite), koji je smatran heretičnim, te zagovara jednakost svih muslimana, bez obzira na boju i klasu. 745. godine berberski haridžije osvajaju Kairouan. Regija je ostala pod vlašću Omejida do 750. godine.

800. godine, kalif Harun al-Rašid, u Ifrikiji prepušta svoje moći emiru Ibrahimu ibn Al-Aglabu koji osniva dinastiju Aglabida, koja vlada idućih 100 godina. Tunis postaje važno kulturno središte u čijem je srcu Kairouan. Aglabidi osnivaju veliku ratnu flotu kako bi se obranili od prijetnji s mora. U prosincu 909. godine, Abu Abd Allah al-Husayn al-Shi'i, uz pomoć Berbera koji su odbijali aglabidsku vlast, najavljuje silazak Fatime Zahre (Muhamedove kćeri) te se proglašava vladarom i imamom Tunisa, i osniva šijitsku dinastiju Fatimida. Pojavljuju se kao protuteža aglabidskim i omejidskim kalifima, okupljenim oko sunitizma.

921. godine osnovan je grad Mahdia koji je proglašen glavnim gradom fatimidskog kalifata. Treći kalif Ismâ`îl al-Mansûr premješta glavni grad u Kairouan te osvaja Siciliju 948. godine. Kad su Fatimidi premjestili svoju bazu u Egipat 972. godine, Ziridi malo po malo stječu svoju nezavisnost. Raskid s Fatimidima dogodio se 1048. godine, kad je jedan vladar dobio od abasidskog kalifa naslov zapovjednika svih vjerovanja u cijelom Magrebu. Raskidom s Fatimidima počinje razdoblje oslobođenja Berbera. Kao osvetu, Fatimidi šalju egipatska nomadska plemena, Hilalite, u invaziju tog područja. Kairouan, iako utvrđen, odolijeva napadima pet godina, ali na kraju završava okupiran. Opljačkane su brojne trgovine i srušene javne zgrade te svetišta. Ova invazija srušila je razlike između berberskih nomada i sjedećih stanovnika te je rezultirala općim miješanjem stanovništva. Političke trzavice u Ifrikiji, potaknute nestankom Zirida, gurnule su državu u anarhiju. Mahdia, kao i drugi gradovi Ifrikije na kraju padaju u ruke almohadskom sultanu Abd al-Muminu, koji se u svojim pothvatima ustoličio na sjeveru Maroka, 1159. godine.

 Bourguiba dolazi na čelo vlade i uništava opoziciju Salaha Ben Youssefa, miče Lamine-bega i 25. srpnja 1957. godine, proglašava republiku, čiji je on postao prvi predsjednik. Postavlja režim koji nastoji u isto vrijeme biti moderan (laikizacija u obrazovanju, ukidanje starih religijskih pravila itd.), liberalan (proznavanje osnovnih sloboda) i socijalistički (agrarna reforma i planska privreda). Odnosi s Francuskom bili su u početku teški, 1961. godine izbila je bizertska kriza (posljednja francuska vojna baza u Tunisu koja je na kraju evakuirana 15. prosinca 1963. godine).

U prvim godinama nezavisnosti ova je politika izazvala nezadovoljstvo. Nova nacionalizacija zemljišta, 1964. godine, izaziva suspenziju financijske pomoći od Francuske. U rujnu je snažno pala vrijednost tuniškog dinara. Ponovno izabran 8. studenog, Bourguibu su snažno kritizirale ostale arapske države, zbog umjerene politike prema Izraelu i palestinskom pitanju. Ukinuti su diplomatski odnosi s Egiptom u listopadu 1967. te sa Sirijom u svibnju 1968. godine. Pogoršavanje odnosa između Destourijanske socijalističke partije (PSD) i Tuniškog općeg sindikata rada (UGTT) rezultirali su uhićenjem i osuđivanjem Habiba Achoura, glavnog tajnika sindikata u siječnju 1966. Projekt ubrzanja agrarne reforme uzrokovao je opće nezadovoljstvo. U studenom 1969. godine, ministar zadužen za taj projekt, Ahmed Ben Salah, smijenjen je i isključen iz stranke. Poslije ponovnog izbora Bourguibe, 2. studenog, premijer Bahi Ladgham završava agrarnu reformu, povisuje plaće radnicima i snižava cijene.

Na kongresu PSD-a (listopad 1971.) jačaju liberali, ali su izolirani od političkog djelovanja.Bourguiba odlučuje ukinuti opoziciju i uvesti jednostranački režim. Bourguiba je ponovno za predsjednika izabran 3. studenog, a u ožujku 1975. godine proglašen je doživotnim predsjednikom. Iza toga su slijedile mnoge krize, jedna za drugom. UGTT26. siječnja 1978., proglašava opći štrajk, koji je prerastao u pobunu koju je brutalno ugušila vojska. Glavne vođe sindikata uhićene su, a Achour je osuđen na 10 godina prisilnog rada. Zbog opće prijetnje vođe UGTT-a amnestirane su (osim Ben Salah) te je na kongresu PSD-a (travanj 1981.) Bourguiba priznao sindikatima pravo na autonomiju i razvoj prema višestranačkom režimu.